utorak, 27.03.2007.
Ponekad stvarno ne razumijem zašto se neke stvari događaju baš tako kako se događaju i onda se uvijek nadam da to ima neki svoj pozitivan razlog...
Čudno sam se osjećala ovih dana jer mi nikako nije moglo biti jasno kako netko tko je pun pažnje, želje, volje....nježnosti, iskrenosti odjednom bez logičnog razloga nestane iz tvog života...Danima nakon toga sam se osjećala skroz zbunjeno i nikako to nisam mogla shvatiti. Onda sam se utješila mišlju kako on i tako nije bio za mene i kako je bolje da je nestao iz mog života prije nego što sam se više vezala uz njega. Možda je to samo obrambeni mehanizam ali kad malo bolje razmislim možda je stvarno tako...I možda je bolje da je sve ostalo tako...bilo je sve savršeno, bio je sladak, nježan, zanimljiv, potpuno drugačiji od mog bivšeg dečka i sve s njim mi je bilo uzbudljivo ali nekako sam uvijek imala osjećaj da smo dosta različiti i sad kad ovako objektivno gledam bez svih onih emocija i uzbuđenja, možda to i ne bi potrajalo dugo a tko zna kako bi završilo, možda na neki ružan način koji bi mi pokvario sve ono lijepo što mi je druženje s tim dečkom donijelo...Ne znam...Pokušavam to sve nekako logički shvatiti i objasniti sama sebi...Ono što je sigurno i što je neupitno je to da mi je tih mjesec dana bilo jako lijepo, osjećala sam se poželjno, doživjela sam opet onaj osjećaj ubuđenja prvog poljupca s nekom osobom, upoznavanja, šetnjica...nekih romantičnih trenutaka...U biti stvarno ne žalim zbog nijednog trenutka jer sam se nakon dugo vremena osjećala poletno, ne mogu baš reći zaljubljeno jer to baš i nije bila ljubav u nekom pravom smislu ali možda ona trenutna zaljubljenost...osjećaj sreće, leptirići u stomaku...Baš sladak osjećaj...Ne znam što se dogodilo i to mi je sad malo blesavo jer mi je gotovo neobjašnjivo...Jedan dan je sve super, osjećala sam se baš dobro u njegovom društvu, bilo nam je baš lijepo tu večer i iz ničeg ne bih mogla naslutiti da nešto ne štima...Onda dva dana šutnje...nejavljanja i treći dan poruka kako mi se ne može dovoljno posvetiti kako bi htio i trebao i kako je bolje da onda ne bude ništa jer se boji da to neće funkcionirati...Totalno sam ostala zbunjena...Nisam htjela ništa forsirati, mislila sam da će se možda srediti ali eto...nije....Sreli smo se jednom u gradu i bio je sav zbunjen, kao da mi se pokušao opravdati kako to da je vani a meni je rekao da nema vremena za ništa...Bio mi je smiješan zbog toga...Stvarno to nisam tražila od njega...Malo sam popričala s njim i zezala se nešto ali nije bio nikakav značajan razgovor a onda mi je rekao da bi mogli jedan dan na kavu kad bude slobodan ali sve što sam od njega dobila nakon toga je bila porukica za laku noć tu večer u kojoj je pisalo nešto u stilu...mala želim ti laku noć i sanjaj nešto lijepo...Od poziva na kavu i bilo kakve poruke poslije toga ništa....Opet sam ostala malo zbunjena jer je on bio taj koji je spomenio tu kavu i rekao da će mi se javiti...Ne razumijem...Što se točno dogodilo vjerojatno neću saznati...
A možda jednostavno sudbina....Pa nije nam bilo suđeno i bolje ne trošiti vrijeme i energiju na to nego treba kreniti dalje u potragu za onim pravim
Eto...vjerojatno nikad neću shvatiti ovo što se dogodilo ali u svakom slučaju za mene je bilo pozitivno iskustvo jer sam shvatila da nisam tako zahrđala 
a on je svakako bio dobar početak novog života
- 22:32 -
petak, 16.03.2007.
Sunce...
Sunce hvala ti što si izašlo za mene....
Sunce obećajem, misli bit će pozitivne....
- 11:01 -
četvrtak, 15.03.2007.
eh taj život...
Toliko sam depresivna bila ovih dana da nisam imala volje za ništa pa tako ni za pisanje. Taman kad sam pomislila kako mi je život krenio u dobrom smjeru i bila sam stvarno sretna sve se nekako brzo okrenilo... Prica s onim malim je bila stvarno slatka...Sve je bilo super, družili smo se, izlazili, zezali se, dopisivali preko poruka...i čak mi se činilo da on to sve preozbiljno shvaća za razliku od mene kojoj je to sve bila zezancija. Onda mi je jednom prilikom rekao kako ja njega ne shvaćam ozbiljno i da se on zbog toga glupo osjeća pa sam se ja malo zamislila i shvatila da je njemu baš dosta stalo do mene i polako sam se počela opuštati i sve mi je postajao draži...Onda je on počeo raditi tj. vratio se na posao nakon godišnjeg i tada je sve nekako postalo drukčije. Bio je jako nezadovoljan jer se vratio na lošije mjesto nego što je bio prije i radio je do kasno, dolazio kući u pola 6 a budio se u 5 ujutro i tako mi se nije javio jedan dan, pa drugi dan...U međuvremenu sam imala jedan jako zanimljiv događaj....Našla sam se na istom mjestu gdje i moj bivši dragi i nemam čak ni snage prepričavati što se sve tamo dogodilo ali ukratko...napravio mi je pravu scenu, prvo me molio da budem s njim a kad sam mu po stoti put rekla da to ne želim, počeo mi se prijetiti da ako neću biti s njim, neću biti s nikim, on će razbiti svakog tko mi se približi i tako....Ovo što sam sad napisala je milijunti dio onoga što je stvarno bilo ali nemam želudac više za to pa ću preskočiti detalje. Nadala sam se da će bar s ovim malim biti sve ok pa ću se nekako oporaviti od tog šoka koji mi je moj bivši dragi priuštio ali drugi dan sam dobila porukicu od malog u kojoj je pisalo kako mu se sad događaju neke gluposti u životu i kako mi se ne može posvetiti onako kako bi trebao i kako bi on htio pa je zato bolje da me ne mrcvari jer on sada nije sposoban za nikakvu vezu...E pa stvarno sam poludila....Jednostavno nisam mogla vjerovati....Prvo što mi je palo na pamet je bilo...ono....tipično muški...zanimljiva si mi dok si mi nedostižna, a kad te osvojim onda mi više nisi zanimljiva...Bila sam pomalo ljuta ali više razočarana....Onda me zvao da odemo na kavu i otišli smo i popričali i tada sam shvatila da baš i nije tako kako se meni u prvi tren činilo jer je bio nekako tužan...stalno me molio da se ne ljutim na njega a oči su mu bile pune suza....Pitala sam ga da li ima neki problem a on mi je, na moje iznenađenje, kao iz topa rekao DA! Onda sam se malo zabrinula i rekla sam mu da shvaćam da on i ja nismo izgradili još takav odnos da mi priča o nekim svojim problemima i da to ne mora ako ne želi ali ako želi da mi može reći što ga muči. On mi je na to rekao da nije da ne želi nego ne može. Tad sam se još više zabrinula ali jednostavno znam da nemam pravo forsirati ga da mi kaže o čemu se radi. Rekla sam mu da se ne brine za mene, ja se neću ništa ljutiti i nek sad ne misli na to što je bilo s nama i da se nadam da ce riješiti svoje probleme i ako ikad bude htio o nečemu razgovarati nek mi se javi. Nisam znala što bih drugo rekla....I tako sam ja umjesto da budem ljuta na njega jer je on bio taj koji je forsirao sve i želio da to sve bude ozbiljnije nego što sam ja u početku htjela i govorio mi puno lijepih stvari i bio je toliko drag da mi se uvukao pod kožu....meni ga je još na kraju bilo žao jer sam imala osjećaj da mu je jako bed što mi to sad govori i kao da to i ne želi ali jednostavno nema baš nekog izbora. Kasnije sam mislila da je on možda krivo i mene procjenio, možda je mislio da ja očekujem od njega da se vidimo svaki dan, da se čujemo, da budemo zajedno do kasnih sati a on ustaje u 5, dolazi kući u pola 6, umoran je....i ne može se meni posvetiti u tolikoj mjeri pa je mislio kako to neće funkcionirati...Ne znam...pokušala sam shvatiti...rekla sam mu neke stvari ali nisam ga htjela previše opterećivati tim jer mi se činilo da je iovako previše opterećen. Na kraju sam se ja postavila kao da meni to uopće nije bed i nek se on ništa ne brine....a bio mi je malo bed...Ma možda i tako i tako ne bi bilo ništa od toga ali svejedno mi je to sad došlo baš u pogrešno vrijeme....Onda sam pala u tešku depresiju jer sam imala osjećaj da mi se sve ruši....U cijeloj priči se još našao i moj prijatelj koji misli kako mi je odnos s njim sad jedini na pameti i inzistirao na nekim razgovorima koji se meni nisu dali voditi....Na kraju sam bila jako bezobrazna prema njemu jer ne kužim kako ljudi mogu biti toliko bezobzirni i ne dozvoliti čovjeku da malo odmori nego nakon svega što mi se izdogađa u par dana još i on dođe sa svojim problemom i nameće mi osjećaj krivnje jer sam ja ovakva ili onakva prema njemu....E pa stvarno da poludiš!!! Tri dana sam bila u totalnoj komi a onda sam se jučer probudila tj. sunce me probudilo i odlučila sam da više neću očajavati....Odvrnila sam si glazbu, plesala, vježbala....Onda sam učila....Dogovorila se za kavu s bratićem koji je vrlo draga osoba i onda smo cijelo popodne šetali na suncu i osjećala sam se baš dobro...smijali smo se, glupirali, prepričavala sam mu moje dogodovštine ali sad već smijući se na svoj račun i dan mi je prošao odlično....Danas nema baš sunca pa mi je to malo bed ali neću se više prepustiti tom glupom osjećaju bezvoljnosti....Nisam ja takva osoba i samu sebe živciram kad sam takva....Eto...Svašta sam sad nadrobila i mislim da i nema baš puno smisla u svemu što sam napisala jer mi se ni ne da pisati detalje jer mi je već lagano muka od toga....
- 11:21 -
ponedjeljak, 26.02.2007.
I kiša je prekrasna...
Jutros sam se probudila rano, kiša je padala a na mom licu je bio osmjeh kao da me je umjesto dosadno lupkanja kapljica po prozoru probudila zraka sunca na licu i kao da je vani prekrasan sunčan dan i ptičice pjevaju...
Osjećam se savršeno, nisam ni u snu mislila da ću se u skorije vrijeme ovako osjećati. Ah, taj mali slatki totalno mi je okupirao misli...Stvarno sam se bojala kako ću nakon toliko godina provedenih s jednom osobom i tolike povezanosti i međusobnog razumijevanja i poznavanja ponovo moći dodirivati nečije usne i u tome istinski uživati. Mislila sam da će mi biti teško ali nije bilo tako...Nakon puno, puno vremena poljubila sam se sa dečkom koji nije moj bivši dragi i osjećala sam se prekrasno. On je toliko sladak da i sad kad ovo pišem samo se smješkam... Dogovorili smo se da ćemo se naći predvečer i malo prošetati jer je vani bilo toplo i baš ugodno za šetnjicu a i on i ja nismo ništa pametno radili kod kuće...Sve je bilo totalno opušteno i u nijednom trenutku nisam osjećala neku nelagodu u njegovom društvu. Šetali smo se, zezali, pričali, kupili kokice, sjeli na klupu i pričali, pričali, pričali, ustvari nisu to baš bili neki dubokoumni razgovori, samo neke zezancije...Naravno da nismo mogli pojesti sve kokice jer smo se polakomili i kupili najveće...Još dok smo sjedili na toj klupi, par trenutaka smo zašutili i samo se gledali u oči a njegove oči su tako neodoljive i poželjela sam u tom trenutku da me poljubi a na neki način sam osjećala da i on to želi iako ipak nije. Najveći trenutak bliskosti je bio kad mi je dodirnio kosu i rekao da imam jako mekanu kosu i da je jako lijepa...ah...Kad sam osjetila njegove prste u svojoj kosi stvarno mi je nešto prošlo kroz cijelo tijelo. Bili smo žedni od kokica i odlučili otići u obližnji kafić popiti nešto. Tamo smo dosta dugo ostali a onda smo se zezali da ne idemo kući dok ne pojedemo sve kokice. Vratili smo se u auto i nastavili jesti kokice koje su već bile pomalo žilave ali nema veze...bile su jako fine Kupili smo si i sok jer smo opet bili žedni a onda smo se zajedno s tim sokom i kokicama uparkirali ispred jednog trgovačkog centra i smijali se, jeli te kokice i pijuckali sok...Pogled je bio katastrofa ali nema veze...nama je bilo jako lijepo i jako romantično. Rekao mi je da ga sad netko nazove i da kaže gdje je i što radi da mu nitko ne bi vjerovao...I ja sam to pomislila...Onda me poljubio...jako nježno i jako oprezno kao da se bojao da mu to neću dozvoliti. Srce mi je kucalo sto na sat i stvarno sam se čudno osjećala...ali taj čudni osjećaj nije bio ni malo negativan. A onda smo se poljubili još jednom i još jednom i još jednom....Dodirnio je moju ruku i prsti su nam je nježnu ispreplitali a ja sam se stvarno osjećala kao da sam prvi puta u životu nekog poljubila. Bilo je jako lijepo....Čim sam došla kući poslao mi je neku slatku porukicu i zaspala sam sa osmjehom na licu a tako sam se i probudila i tako se budim već 4 dana....Sama sam sebe iznenadila jer nisam mogla ni zamisliti da će mi se netko u tako kratkom vremenu uvući pod kožu i okupirati moje misli.
Malo sam se bojala, bila sam nepovjerljiva i strah me je previše se upustiti u nešto nepoznato da se ne bih razočarala ali sad više uopće ne razmišljam, totalno mi je svejedno, samo znam da se jako dobro osjećam i ništa drugo mi nije bitno...Što god bilo u budućnosti s nama, nikad neću žaliti zbog ovih trenutaka jer sam se stvarno osjetila ponovo živom i ponovo su se probudili neki osjećaji koji su mi već dugo nedostajali pa čak i dok sam bila u vezi zadnjih nekoliko mjeseci...Danas je tako tmuran i grozan dan a ja nisam ni na trenutak maknila osmjeh s lica i to je nešto što je prekrasno u cijeloj ovoj priči i zato znam da se isplati malo opustiti i prepustiti pa što god bilo....Ah...
- 12:38 -
srijeda, 21.02.2007.
Ponovo se smješkam...
Toliko toga mi se dogodilo ovih dana da jednostavno ne znam sto bih izdvojila...S obzirom da sam jos pod dojmom ovog zadnjeg, moram to ispisati da bih bila sigurna da je istina...
Upoznala sam preslatkog decka, sasvim slucajno i sasvim neobicno...Odjednom mi je zivot krenio u nekom novom smjeru i totalno sam ushicena zbog toga...Ovih par dana mi je stvarno bilo tesko razdoblje...bila sam pod svim zivim pritiscima, moj bivsi dragi me neprestano moli da mu oprostim njegove gluposti, da mu dam priliku da pokaze da mu je zao....Ne mogu reci da nisam u nekim trenucima pozeljela zaboraviti na sve i prepustiti se njemu ali onda smo otisli na kavu kako bi na miru razgovarali jer purukice stvarno vise nisu imale smisla. Sjedeci na toj kavi s njim, shvatila sam da stvarno vise ne bih mogla biti s tom osobom...osjecala sam puno toga u tom trenutku, i ljubav i ljutnju i sazaljenje ali nikako nisam osjetila zelju da me zagrli, dodirne, poljubi...Nekako sam se najezila od pomisli na to...Stvarno mi je bio cudan taj osjecaj. Rekla sam mu da zelim nastaviti dalje zivjeti i zamolila ga da me prestane opsjedati porukama...on je stalno ponavljao svoje i sve to nekako nije imalo smisla...Bilo mi je jako tesko nakon tog razgovora...Bila sam slomljena...u meni su se lomili razni osjecaji...Vise nisam u nista bila sigurna...
Drugi razlog zbog kojeg sam se lose osjecala je bio jedan prijatelj kojeg obozavam ali u zadnje vrijeme se poceo cudno ponasati prema meni i malo sam se uplasila toga i na neki nacin ga pocela izbjegavati, primijetio je to i onda je i on zelio sa mnom na kavu i razgovarati...Bila sam tako umorna od tih razgovora i objasnjavanja...Rekao mi je da stalno misli na mene i da mozda osjeca nesto prema meni sto ni sam sebi ne zeli priznati....Uh, kao da me netko stegnio oko vrata i lagano sam ostajala bez zraka....Osjecala sam veliki pritisak...Pokusala sam na najljepsi moguci nacin razgovarati o tome s njim i pokusati mu objasniti kako se osjecam i da stvarno ne mogu sada razmisljati o nicemu sto iziskuje puno energije od mene jer jednostavno nemam snage.
Dva dana sam bila totalno u komi...Nikog ne zelim povrijediti a svi nesto ocekuju od mene...kao da nemam pravo sama odluciti sto je dobro za mene...svi mi nesto govore, trebala bi ovo, trebala bi ono...to bi bilo najbolje za tebe....Stvarno sam se umorila od toga i lagano sam osjecala da cu poluditi. Nisam mislila pisati o tome ali morala sam i to izbaciti iz sebe iako je sve to skupa bilo puno dublje i napornije od ovog sto sam ukratno napisala.
A onda se pojavio on, sasvim slucajno smo se sreli kod jedne prijateljice, zezali se...u subotu se sreli vani...i tako je sve pocelo. Bio mi je jako sladak ali stvarno nisam planirala nista s njim jer je mlađi od mene i nekako mi nije bilo ni na kraj pameti da bi on nešto htio sa mnom. A onda sam dobila jednu porukicu, pa drugu...i tako...Otisli smo na kavicu....i sve se nekako brzo izdogađalo a onda mi je rekao da mu se jako sviđam i da sam ja stvarno super cura i da bi volio jos koji puta otici sa mnom na kavu....i otisli smo
Bila sam vrlo iskrena prema njemu, rekla sam mu kako se osjecam u zadnje vrijeme i da bas nisam spremna na neke avanturice jer se nekako ne osjecam najbolje....Svašta sam ja rekla a on me slušao i nakon toga sam mislila da ce pobjeci glavom bez obzira ali bas suprotno, tu vecer mi je poslao poruku kako je s prijateljima vani i kako stalno misli na mene i da mu se nakon tog razgovora jos vise sviđam i da me nece tek tako pustiti...Hm....onda sam se malo vise zainteresirala za njega...Samo sam se smjeskala tih dana i osjetila sam takvo olaksanje kad bih se sjetila njega...On mi je tako dobro dosao da se maknem od svih opterecenja koja su me u zadnje vrijeme spopala. Eto....tko zna sto ce od svega toga ispasti ali ono sto je meni jako bitno je to da se po cijele dana smješkam i osjecam stvarno dobro a on me apsolutno s nicim ne opterecuje. Stvarno mi je trebalo tako nesto, totalno novo i totalno izvan svega onog sto me sputava i opterecuje. Eh...a onda mi je opet palo na pamet kako cu to objasniti prijatelju kojemu sam rekla da mi trenutno ne treba nikakav decko u zivotu ili bivsem decku koji me stalno moli da se pomirimo i na neki nacin mi je uspio stvoriti osjecaj krivnje....I opet sam počela razmišljati o tome što će netko drugi misliti dok me moja najdraža prijateljica nije nazvala i rekla mi da isključim taj svoj mozak i uzivam u onom što me trenutno opušta i usrećuje....Znam da ima pravo ali isto tako znam da ja ne bih bila ja kad se ne bih opterecivala svim i svacim.....
A ovaj mali je tako sladak, prava je dobrica ali ima neku dozu drskosti koja mi se tako sviđa i tako mi je privlačan iako ne znam ništa o njemu i možda smo totalno različiti i nespojivi ali ne da mi se razmišljati o tome....Trenutno se tako dobro osjecam da mi je sve ravno....samo ne znam koliko dugo cu uspjeti uživati u tome...
- 15:17 -
petak, 02.02.2007.
Što ja želim...
Toliko toga mi se skupilo ovih dana da ponekad mislim da je to previše za mene i da ne mogu više a svakim danom je sve više poruka, izjava, savjeta, komentara...
Ne znam zašto si svi daju za pravo komentirati i dijeliti savjete koje nitko od njih ne traži. Svi samo pričaju o njemu...On te voli, žao mu je, kaje se...Svi suosjećaju s njim...Kako i ne bi kad je jak na riječima i vjerujem da se svatko sažali nad pričom koju on složi...Drugi opet govore...nemoj mu vjerovati, samo priča priče, bolje ti je bez njega, to više nikad ne bi bilo to...
A gdje sam ja...Da li se netko zapita kako je meni...Šutim, kažem nešto ako me netko pita, pitaju me...slušaju me ali mislim da me ne čuju...ne čuju ono što osjećam i ne krivim ih...nitko to ne može čuti....Pokušavam pričati o drugim stvarima jer mi je dovoljno što stalno razmišljam o tome pa onda koristim priliku da barem s drugim ljudima pričam o normalnim temama iako sam primijetila da mi je puno lakše kad razgovaram s nekim o onome što mi se događa jer samim tim se gubi neka težina i užasan pritisak koji osjećam ovih dana...
Znam da je dobro razgovarati o onom što te muči ali nekako mi je dosadilo slušati komentare drugih ljudi...Mislim da rijetki ljudi mogu to shvatiti a svi drugi pokušavaju i ponekad kažu stvari koje mi ni malo ne pomažu.
On mi pošalje milijun poruka dnevno...poruke isprike, žaljenja, pozivi na kave, traženje prilike za dokazivanje koliko mu je stalo...
Ne mogu više...stvarno mi je dosta svega....Ne znam kad i kako će to sve prestati?!!
Trudim se...stvarno se trudim nositi se s tim, ići dalje, živjeti normalno ali stalno me koči...
Rekao mi je da nikad neće odustati od mene, da sam mu previše bitna i da me voli najviše na svijetu, da samo sa mnom vidi budućnost, stalno mi priča o onome što smo imali i čudi se kako ja mogu tako lako odustati od svega toga...Ironično...On je taj koji je zaboravio na godine ljubavi, sreće, davanja, planiranja...On je taj koji nije razmišljao o budućnosti nego se prepustio trenutnim užicima i sada ima dovoljno drskosti meni prigovoriti da mi nije stalo....
Osjećam se loše...Plače mi se...Svo ovo vrijeme suze nisu potekle iz mog oka i znala sam da sam dobro odlučila i da nije zaslužio da plačem...Znam i sad da to nije zaslužio ali previše toga me guši...Nekako imam osjećaj da me nitko ne razumije...svi gledaju stvari površno, crno-bijelo...a ništa nije crno-bijelo...Mrzim kad se netko trudi ocrniti ga jer bi meni kao trebalo biti lakše....Ja sam ga voljela, ne znam da li ga još volim...ne znam što znači ovaj osjećaj kojeg trenutno imam...Ne mogu podnijeti da netko nešto loše govori o njemu...
Ponekad opet mislim kako svi vide i čuju samo njegovu stranu i kako ga žale i na neki način me osuđuju jer što ja sad glumim...pa dečko je pogriješio, pokajao se i to je to...Pa i tako su svi muškarci isti...Ako mu to i ne oprostiš...doći će drugi i misliš da će taj biti bolji???
Toliko puta sam to čula ovih dana...Počela sam gubiti vjeru u muški rod...Počela sam razmišljati da su možda svi isti i da mi je tako svejedno...Grozno...Ne želim tako razmišljati...Želim vjerovati da postoji netko tko će me voljeti a neće me tako povrijediti... Želim to...a tako mi teško ide vjerovati u to....
- 21:16 -
četvrtak, 25.01.2007.
Obožavam snijeg
Danas sam se probudila kasno...ne znam zašto sam se tako uspavala ali kad sam otvorila oči bila sam baš sretna jer sam kroz prozor ugledala snijeg...Nije baš da ga svi željno iščekujemo u ovo doba godine ali nisam se mogla ne obradovati tom prizoru...
Krov susjedne kuće je bio bijel i padale su guste pahulje...meni je došlo da zapjevušim onu pjesmu...snijeg svud pada, zvona zvone.....hehe...eh, kad je Božić prošao...Prava šteta što nije bilo snijega ali nema veze...ovaj mali skromni snjegić mi je baš uljepšao dan!
Kad se samo sjetim radosti i veselja kad bih kao mala djevojčica iz kreveta skužila snijeg na krovu susjedne kuće...nitko me ne bi zadržao ni pet minuta u krevetu....Odmah bi izjrila iz kuće a vani bi već bila ekipa i makar snijeg jedva zabjelio tlo, uživali smo,pravili prve grudice...ah...nostalgija....
I danas ne mogu shvatiti ljude koji ne vole snijeg! Da, znam, promet....gužva...poledica...zaleđena stakla automobila...usporena vožnja....sve to kužim ali ne kužim kako se ljudi ne mogu prepustiti bar malo uživanju u toj predivnoj bjelini i čistoći...
Uživam gledati djecu kako se vesele i istrče na ulice uživati u zimskim radostima...ali nekako mi se čini da je i te dječice sve manje...Možda su roditelji zabrinuti da se ne bi prehladili ili im je možda zanimljivije sjediti u kući ispred kompjutora ili tv-a... ne znam ali znam da kad se sjetim svog djetinjstva, vidim razdragano lice, sreću...osmjeh od uha do uha...smrznuti nosić i ledene ruke od mokrih rukavica...debele čizmice s krznom...Kako bih se voljela vratiti malo u to vrijeme...
Prošle godine sam ostvarila svoju želju da odem na zimovanje s prijateljima i to na Plitvice...Bilo je savršeno... Bili smo prava djeca koja su istinski uživala u zimskim radostima...
Obožavam ljeto i more i sve to....ali tih par dana na Plitvicama je nešto što ću duugo pamtiti...
Prekrasna kuća, svuda okolo snijeg...dobro društvo...buđenje...pijcukanje kavice...zezancija na snijegu...posudili smo saonice od lokalnih klinaca....napravili si stazu za spuštanje iza kuće....
Navečer kuhano vino...pravljenje večere...domaća kobasica...pečena jaja 
...zezancija...Obilazak jezera...sve bijelo prekrasno....prava zimska avantura....Ta ljepota i taj pogled je nešto što bi svatko trebao vidjeti...Neopisiv doživljaj!
Plitvička jezera u zimsko doba su prekrasna....A sve to za malo novaca...Mislim da smo potrošili nekih 600kn (put,smještaj,večera u restoranu,obilazak jezera,koja kavica) a bili smo tamo 3 prekrasna dana...
A Rastoke...to je nešto fenomenalno...kao da se nalazite u bajci...Male drvene kućice...vodenice...mali slapovi...prekrasno...i još snijeg...
Svatko tko poželi prekrasan vikend sa prijateljima ili dragom osobom treba otići tamo i sigurno neće požaliti...Obavezno odite u Rastoke...ako volite mala slatka mjesta...kažem...poput bajke...samo očekujete male patuljke koji će izaći iz tih kućica...Idila....
Vjerujem da je u proljeće tamo prekrasno i nadam se da ću imati priliku uskoro otići tamo kad sve bude zeleno i puno boja...Mislim da bih mogla satima pisati o tome...
Nevjerojatno je koliko jedan vikend može ostaviti dojam na čovjeka i koliko dugo ta ljepota ostane u čovjekovom srcu...
Sve to ne bi bilo toliko lijepo da tamo nisu bili i ljudi koje puno volim...naravno...Tri dana totalne zezancije...igre na snijegu, društvene igrice u toplini prekrasnog apartmana, kuhanje vina, pijuckanje 
, tulumarenje...Ah....
Ovaj snijeg kojem sam se jutros toliko obradovala se već otopio 
ali nema veze...bitno je da me je razveselio i vratio u djetinjstvo a i ne tako davne trenutke na Plitvicama....
Sad odoh učiti....puna sam energije i volje i želje...Jupi!!!!
- 12:48 -
srijeda, 24.01.2007.
Umorna sam...
Danas se osjećam stvarno umorno...nemam snage za nista...čeka me hrpa knjiga i učenje a to mi sad nije ni na kraj pameti...
Stvarno je grozno kad ti neke stvari oduzmu toliko energije...nikad nisam mogla vjerovati da baš na očigled možeš vidjeti koliko te neki razgovor iscrpi i kolik se nakon toga osjećaš umorno i totalno bez energije za išta.
Što se dogodilo? Sinoć sam srela mog bivšeg dragog tj. nisam ga baš srela nego je on ciljano došao kod moje prijateljice znajući da sam tamo kako bi dobio priliku popričati samnom jer ovih dana sam na sve moguće načine izbjegavala taj susret.
U prvi tren kad sam ga ugledala na vratima, obuzeo me tako čudan osjećaj...nervoza...sva sam se tresla i to je trajalo nekih 15 minuta iako sam se trudila iz petnih žila ostaviti dojam hladne i cool cure i nadala sam se da neće primjetiti da se sva tresem.
Dosao je s pričom kako mi je morao reći u lice, gledati me u oči i reći mi sve što misli i osjeća i iako su moje prijateljice bile tamo to ga nije spriječilo da održi mali monolog o tome koliko on mene voli i koliko je bio glup i nije razmišljao i sad mu je žao i sve bi dao da može promijeniti ono što se dogodilo i da će mi pokazati da se promijenio i da može biti bolja osoba od ove koja je sad tj. kakvom se pokazao.
Slušala sam ga jedno vrijeme a onda sam ga prekinula i počela mu objašnjavati da sve to što on priča više nije bitno i da je o tome trebao razmišljati prije i da ja sada ne bih mogla biti s njim ni da je najbolji čovjek na svijetu jer nikako ne mogu zaboraviti što mi je napravio i koliko me je povrijedio.
Rekao je da mi se žali iskupiti za sve....
Ja sam mu rekla da se može iskupiti samo tako da me pusti da nastavim živjeti svoj život bez njega i bez ovakvih scena...
Rekao je da ne može i da me nikad neće pustiti...
I tako....naš razgovor je trajao jako dugo...on je pričao svoje, stalno ponavljajući jedno te isto..kako će se promijeniti i kako sada drukčije gleda na sve...na vezu, na brak, na obitelj, na prijatelje...na sve...
Ja sam stalno ponavljala da je meni drago ako je on nešto naučio iz svega toga ali da to stvarno više ne mora meni govoriti jer ništa ne može promijeniti moju odluku da zauvijek završim s tom našom pričom.
Rekla sam mu čak i neke ružne stvari nadajući se da će ga to otjerati od mene ali na sve to je odgovarao da ja imam pravo biti ljuta i da on to sve shvaća ali....
Ne mogu vjerovati...ne znam do kad će to sve trajati...ne znam na koji način da mu objasnim neke stvari...ne znam kako neshvaća da ta veza više nema smisla i da to više nikad ne bi bilo ono što je nekad davno bilo.
Nikako se ne mogu pomaknuti s mjesta...napravim jedan korak naprijed i tri nazad...i tako stalno...stalno se vraćam na to i nikako da krenem dalje...a želim to...
I bez ovoga mi je teško a nakon ovoga se osjećam kao da me je netko iscjedio...jednostavno nemam snage...
Najgore od svega je to što su nam životi toliko isprepleteni da je gotovo nemoguće da ga ne viđam i ne dolazim u ovakve situacije.
Imamo zajedničke prijatelje, izlazimo na ista mjesta...sve nas veže a toliko toga nas razdvaja....
Znam da nikad više s njim ne bih bila sretna i znam da moram naći snage da završim s tim i pokušavam, trudim se...dajem sve od sebe...
Ne znam kad će to prestati i ne znam kako ću to sve preživjeti...
Mnogi ljudi mi kažu da sam ja jako jaka osoba i da se stvarno super držim u svemu tome ali stvarno izvlačim svoj maksimum da bih u tome uspjela i to mi oduzima previše energije....Nisam baš tako jaka...Ne želim da me to slomi ali nekad se bojim da ću puknuti od svega toga...
A on.....On neće nikada odustati od mene i to je nešto čega se jako bojim...Bojim se da na taj način ni ja neću moći kreniti dalje...Stalno će biti tu...Na neki način ga volim...volim ono što smo imali prije i lomim se između toga što smo imali i što imamo sad...Znam da se ne može živjeti u prošlosti i znam da sam predugo ostala s njim u ime toga što je bilo i znam da već dugo nisam sretna s njim i sve to znam a opet ništa ne znam...
Ne znam što bih trebala napraviti...
Za početak ću probati učiti iako ne znam kako ću se skoncentrirati...Ne znam zašto ti nešto toliko obuzme misli iako to ne želiš...Čak ne mogu upravljati ni svojim mislima...Ne znam kako to neki ljudi uspiju....
E pa moram....Znam da moram i hoću!
- 11:56 -
ponedjeljak, 22.01.2007.
Ljubav i mržnja
Ponekad mislim da ova tehnika i takve stvari nisu za mene...kao da sam nepismena...
nesto mi zastekalo i uopce nisam mogla na blog..nemam pojma zasto ali sad mogu
i to je bitno.
Skroz cudno se osjecam ovih dana...osjecaji su mi tako zbrkani da ni sama sebi ne mogu objasniti što se to događa sa mnom.
Taman kad sam mislila kako sam na čisto s nekim stvarima tj. kad sam samu sebe uvjerila da je sve bas tako kako je i trebalo biti opet mi se pojavila neka sumnja u vlastite osjećaje. Ma ne mogu reći da ga volim, kako bih ga uopće mogla voljeti nakog svega ali jednostavno ne mogu reći ni da ga mrzim...iako to kazem i iako bih to voljela ali ne mogu. Ne usudim se nikome ni reci da jos uvijek volim tog čovjeka jer se uplašim da bi me stvarno mogli proglasiti glupom...ono u stilu...tipična žena...netku ju levati...a ona ga i dalje voli. Ne mogu čak reći ni da je taj osjećaj ljubav, nije to više ona ljubav koju sam osjećala kad sam mislila da je sve divno i krasno..to je sad neki čudan osjećaj sažaljenja, prisjaćanja lijepih stvari, pokušavanja potiskivanja ružnih stvari...a ne znam sve mi je nekako smiksano i ne mogu si to objasniti.
Da li je uopće smijem voljeti osobu koja me je povrijedila, nije li to ludost? A opet...kako mogu prestati voljeti nekoga preko noći....U početku mi je bilo lako...bila sam ljuta, prvotni šok, nismo se čuli, vidjeli ....i sve je nekako bilo jasno....A sad kad se to sve sleglo...stalno mi šalje poruke isprike, non stop me moli da mu oprostim, govori mi tako lijepe stvari za koje bih stvarno voljela da su istina....a opet znam da nije tako i da mu ne smijem ništa vjerovati i da sam se već jednom opekla jer sam se prepustila tom mom osjećaju...sad je sve nekako teško. Znam da je ta naša priča gotova ali kao da nikako ne mogu staviti tu točku na i i definitivno završiti s tim. Pitam se zašto to radim. Ne smije popustiti njegovim pritiscima i ne smijem dopustiti da još jednom budem povrijeđena ali eto...neki mi vrag ne da mira i stalno razmišljam o njemu u zadnje vrijeme. To mi oduzima toliko energije i snage da ponekad nemam volju za ništa. Stvarno sam sama sebi čudna...
Drugi ljudi govore o tome s velikom lakoćom i znam da je svima normalno i logično da ja tu više nemam o čemu razmišljati i da je suludo uopće trošiti vrijeme na njega...Sve ja to znam i stalno pokušavam ljudima objasniti da ni ne namjeravam preći preko toga i vratiti se na staro ali nije mi to lako napraviti...nije mi lako završiti tu priču a pogotovo ne zato što mi on stalno otežava....Kad ga slušam poželim da to što govori ima smisla, poželim da je to istina i želim se uhvatiti za njegove riječi a onda se opet razbudim i shvatim da su to samo riječi i to riječi koje sam već čula tako da mi cijela situacija nije nepoznata i onda opet mislim zar sam ja luda, kako uopće mogu i komadić srca dati takvoj osobi koja mi je govorila da me voli i pritom me jako povrijedila. Voljela bih znati da li sam luda? Ne znam da li je to normalan osjećaj. Predugo je taj čovjek bio u mom životu da bih odjednom mogla prestati misliti na njega, što radi, kako je ...što jede, jel ima novaca, jel ima problema...Znam da mu život nije baš lak i znam da sam mu ja bila veliki oslonac, znam da mu je sad teško bez mene ali isto tako znam da nije zaslužio da ga ja žalim i da se brinem za njega. Možda stvarno biti dobar i biti lud znači isto....
- 14:29 -
četvrtak, 11.01.2007.
Što je istina?
Prekrasan dan...sunčan...kad pogledam kroz prozor vidim koliko svijet može biti lijep...
Kad bi bar tako bilo u mom srcu! Želim radost, veselje, sreću...a osjećam se tako tužno, usamljeno, razočarno...Kad bih barem mogla doživjeti ovaj lijepi dan. Osjećam se kao kad se iznenada probudim iz sna i ne znam što je stvarnost...taj lijepi sunčan dan ili ovo moje tmurno raspoloženje...u biti, cijeli dan nisam ni opazila da sunce sija...
Pitam se gdje je nestao taj moj optimizam..uvijek je sve lijepo, život je lijep, treba ga maksimalno iskoristiti, treba uživati u svakom trenutku. Da li je moj život bio laž? Stvarno ne znam. Sad kad pogledam u proslost...stvarno se pitam da li sam živjela u laži, vjerovala da sam sretna i tako se predstavljala a zapravo to nisam bila...Nemam pojma...A mozda sam i bila sretna...eh kad bi mi to bar netko mogao odgovoriti.
Cijelo vrijeme sam vjerovala da imam lijep i sretan život, naravno ne savršen ali stvarno lijep sa svim onim čarima...malim problemima, malim zadovoljstvima, sve po mjeri čovjeka. Da li se to sve srušilo u jednom danu ili se to rušilo godinama a ja sam živjela u zabludi. Da li sam bila svjesna toga i samu sebe uvjeravala u suprotno ili nisam bila svjesna...Eh...
Baš bih voljela kad bih pronašla odgovore na ta neka pitanja...Mislim da ih nikada neću pronaći i to me plaši..Kako ću nastaviti dalje živjeti ako ne posložim sve kockice u svojoj glavi.
I sada tražim nešto pozitivno, stalno se hvatam za nešto lijepo...Da li je to normalno ili je to zbog straha?! Stvarno ne znam. Ponekad mislim da nisam normalna jer uvijek u svemu i svakome tražim ono nešto dobro i pozitivno a onda mi se to obije o glavu i jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodi meni. Bojim se priznati da su mi se dogodile neke stvarno ružne stvari, razočarali su me ljudi kojima sam vjerovala...bojim se živjeti s tom spoznajom...pokušavam naći razloge zašto se to dogodilo, pokušavam vidjeti dobre osobine tih ljudi, pokušavam se prisjetiti lijepih trenutaka provedenih s tim ljudima...stalno kopam, kopam...tražim...samo stražim način da si ne priznam da se meni dogodilo nešto ružno. Uvijek mislim da ako ne zaslužiš neće ti se ni dogoditi nešto ružno, a opet s druge strane možda to sve skupa i nije tako loše....Eh kad taj ljudski mozak ne može dokučiti sve a ja bih sve voljela razumjeti, shvatiti, pronaći odgovore...zašto, kako...Da...možda je to nemoguće...
Nadam se da je dobar način biti optimist...Nekako sam si tako stvorila sliku u svojoj glavi i pokušavam sve gledati s neke optimistične strane....Vjerojatno se nešto prekinulo zato što nije bilo dobro a ne zato što je to meni kazna. Nadam se da ću uskoro dobiti odgovore na mnoga pitanja...Htjela bih to sada..odmah...što prije...a znam da treba proći vrijeme i dobro...potrudit ću se biti strpljiva i nadam se da će mi se trud isplatiti....
- 15:38 -
